Izlet na Okić dana gospodnjeg 14.10.2012.

Izvještaj sa izleta na Samoborsko gorje 14.10.2012. (IV)
(Foto IV)

Nakon kišnog i tmurnog petka i subote dočekalo nas je razmjerno mirno i stabilno nedjeljno jutro. Našli smo se na okretištu Črnomerec na parkingu od Konzuma (gdje sam ja čekala Marka koji je bio uvjeren da je mali stražnji ulaz glavni ulaz i tamo me siroti čekao). Mi smo bila jedna tura koja se sastojala od presvijetlog gospodina Marka, lorda Borne, našeg druida Lea i moje malenkosti. Druga tura je putovala busom (Krešo i Josip). Smatram da im samoća nije smetala, pogotovo Kreši jer mu je dala vremena i privatnosti da ostvari svoje dijaboličke planove.

Ubrzo smo stigli u Samobor, bilo je to oko 10.30 sati. Tamo je pala kavica i dogovor o ruti kojom ćemo krenuti u planine. Odlučili smo otići do Okića pošto nismo imali previše vremena a do Japetića i nazad bi nam trebalo više od 7 sati. Put do Okića je bio zanimljiv i prekrasan. Prvo smo stali odahnuti kraj obnovljenog vidikovca na koji su se samo najhrabriji usudili popeti! To smo bili Marko, Josip i ja. :)

Imali smo čast sresti putem i jednog daždevnjaka, to prekrasno čudo prirode hipnotizira svojim bojama. Moji hrabri dečki su čekali mene da dođem i podignem ga u ruke jer su se bojali da je otrovan, pa malo i je ali ne za ljude! Vratili smo ga na njegovu prostirku od mahovine i krenuli dalje.

Prije toga smo prešli preko Potepuhovog mostića i tamo se malo okrijepili i uživali u pogledu, potok i zvuk vode djeluju očaravajuće na dušu i uspuhano tijelo.



Josip je cijelim putem skupljao kestene pa je na kraju naše male turneje imao oko 2 kile tih slatkih bombica. (I da, pošto smo ih i mi brali s tobom čekamo neki kolač!!!)

Sve je bilo idilično dok nismo stigli tik do planinarskog doma... Tada su nam oči skoro prokrvarile kada smo ugledali hordu od 200tinjak ljudi kako kreču u šumu. Bila je to jedna dugačka gusjenica koja (barem meni) nije izgledala nimalo privlačno. Dapače, smatram da su takve velike grupe u šumi samo smetnja za divljač i svako živo biće koje u šumi obitava. Kasnije smo saznali da je to bila nekakva kršćanska grupa na nekom kajjaznamkakvom pohodu kroz šumu. I još su nam pojeli sav grah, Lea je to posebno naljutilo. :)



Nakon klope i cuge u domu krenuli smo nazad put Samobora, ali ne istim putem. Dragi moji, ovdje avantura tek počinje. Prošli smo ispod penjačkih stijena po kojim je Okić poznat u Zagrebu i krenuli prema Dragojlinom putu. Bitno je za napomenuti da ovim putem nitko od nas prije nije išao za Samobor. Dragojlin put je alpinistička staza kojom smo se spustili u Dragojlin dolac.Spuštanje stazom je bila prava avantura pošto smo se koristili svim ekstremitetima da ne frknemo u provaliju.



Tamo smo se odmorili na sedrenim barijerama kojima za vrijeme kiša teče potok.

Nastavili smo šumskom stazom ispod koje se nalazi potok. Malo smo se divili ljepoti potoka malo zgražali nad smećem koje smo zatekli na nekim mjestima. Ne ostavljajte smeće u šumi!!! Sa šumskog puta smo skrenuli na poljski i uputili se prema najbližem selu iz koje smo planirali ići za Samobor. Tu moja agonija počinje jer me čekalo minimalno 3 sata pješačenja a kukovi su me rasturali. I tako je bilo, iz jednog sela u drugo itd, itd.. Činilo se beskrajno ali su nam putem pravile društvo razne životinjice; od žaba do pura koje su bolji čuvari dvorišta od pasa. :)

I napokon smo stigli u Samobor, tamo smo se počastili kavom, čajem i kremšnitama. Simpatična teta je dala Josipu šaumšnitu gratis, valjda ga je htjela kasnije pozvat van. :) Izljubili smo se, razišli i krenuli prema Zagrebu, sretni i umorni.