Proljetni uspon na sniježnu Učku

Izvještaj sa izleta 7.4.2013. (OV)
(Foto OV)

Prvi fantastični dani. Bistro nebo, sunca koliko smo samo mogli poželjeti. Dok smo čekali neke od mamurnijih članova ekspedicije, uživali smo na svemu tome maštali o hrani skrivenoj u ruksacima. Napokon proljeće! Nije ni čudo što smo odlučili pobjeći što dalje od njega, na Učku, daleko nazad u zimu, na snijeg, led i buru. Autoru ovog izvještaja zbog toga se srce napokon našlo na mjestu, ali nekima je sve to ipak prisjelo, uglavnom zbog klizavih džonova nesretno odabrane obuće.

No, iako je prvotni plan bio uspon ravno s mora, ipak smo se odlučili autima dovesti do Poklona (922m), prijevoja koji spaja Učku i Ćićariju u Istri. O razlozima takve odluke moglo bi se još raspravljati, ali ipak se pokazala dobrom i, naizgled, mudrom. Tokom vožnje, pogledi puni strepnje često su nam letjeli ka vrhu Učke, Vojaku, obavijenim crno-sivom kapom magle i oblaka. Ipak, kad su nas nakon parkiranja dočekali predivni nanosi snijega, sva briga se rasplinula pred djetinjastom radošću i gaženju poluzaleđenog snijega. Čitač neka oprosti autoru na, možda, iskrivljenom sjećanju.

Ubrzo nakon početka uspona, problem sa džonovima je postao očit, kao i povećana vjerojatnost neplaniranog i fantastično spektakularnog spusta do Ike vlasnice spomenutih džonova. Altruisti kakvi jesmo, uskakali smo novoj kolegici planinarki kad god joj je ustrebala pomoć na neugodnim, zaleđenim i skliskim dionicama, a bilo ih je podosta. Cijeli put je bio tim zanimljiviji i zabavniji, barem nama s grip-o-matic cipelama.

Planinarski put nekoliko puta presijeca cestu koja vodi do Vojaka, ali smo ju odlučno ignorirali, koliko god su je neki čeznutljivo gledali kako dolazi, a potom i odlazi iz vidokruga, dok nas je inje nakupljeno po granama stalno lagano škropilo... i padalo nam za vrat uzrokujući vriskove potpuno neprilične uglavnom muškoj družini. Uspon je bio uglavnom gladak, unatoč loše vidljivim markacijama i putem ponekad potpuno prekrivenim snijegom, uz tek jedno prekratko gubljenje. Zato je bilo beskrajno zabavno (zbog snijega, je li). Jedna grupa starijih (i puno bolje opremljenih) planinara, strašila nas je svojim izvješćima o polarnoj klimi na vrhu, ali zaključili smo da nemaju pojma i nastavili hrabro dalje. I dobro da ih nismo poslušali.

Napokon smo izbili na kraj puta, pod samim vrhom, i dok smo mu prilazili opsniježenom cesticom i puteljkom, prvo nas je dočekao pogled na telekomunikacijski toranj načičkan svom silom antena, a nakon njega i ogromna kupola vojnog radara. Došli smo do vrha, pa se popeli još malo iznad njega na kulu-vidikovac gdje smo se, naravno, naslikali do kosti i uživali u pogledu na Kvarner i Istru. Možda i na Alpe. Kad nam je to dosadilo, sklonili smo se u zavjetrinu iza kule i povadili svu hranu i guštali na suncu uz predivan, iako možda nedojmljiv, pogled na Istru. Nakon proždiranja, nevoljko i tromo smo se uputili nizbrdo, ovaj put ipak cestom, do poznatog restorana Dopolavoro, gdje smo dobili, blago rečeno, čudnu uslugu. Standardno, čaj, piva i štrudle. Nestandardno, uz ocakljene poglede preparirane, pretpostavili smo i cjelokupne faune tog područja. Nakon toga i još par laganih minuta hoda, došli smo do auta, upakirali se u njih i otišli doma spavati i jesti još svega i svačega, suncem spaljenih lica i teških nogu.

Sve u svemu, jedan od ljepših izleta.