Vaganski vrh 1757 m

Izvještaj sa izleta 8.06.2014. M.T.

Evo kratkog izvještaja sa pohoda na Vaganski vrh (1757 m). Polazišna točka pješačenja nam je bila travnata visoravan Bunovac (na oko 1200 m visine). Do nje vodi strma i povremeno zahtjevna uska šumska cesta koja definitivno nije za niske aute. Za desetak kilometara nam je trebalo više od jednog sata vožnje. Već na početku visoravni nailazimo oznake miniranog terena. Razminirano je 5-10 m oko planinarske staze, pa ne bi trebalo biti opasno. Mi smo preživjeli, kao i brojni drugi planinari koje smo sreli jučer (njih 30-tak ukupno). Od Bunovca vodi strma staza kojom se ide oko sat i pol, a nakon toga se malo lakše hoda zbog polegnutijeg i neminiranog terena. Nije prelako, jer je najveći dio staze kamen, bilo sipar, bilo veće kamenje, povremeno oštro i sklisko. Gojzerice su obavezne, a štapovi poželjni. Kako se približavamo vrhu, tako je i staza sve udobnija. Već od pola staze pa do samog vrha je vidik spektakularan. Prema sjeveru se vidi sve do Lošinja. Odličan je pogled na vrhove srednjeg i sjevernog Velebita, zatim Gorski kotar (Klek nisam uspio uočiti), Kremen, Ozeblin, meni nepoznati vrhovi u BIH, Dinara & Co., te južni Velebiti koji nas mami da ga posjetimo. Vidjet more i otoke s te visine je uvijek impresivno, kao i Zadar, Gospić. Predivno nešto. Cijelo iskustvo nadopunjuju predivni mirisi raznih začina, cvijeća i svega ostalog zelenog. Od životinja smo vidjeli samo kukce i ptice. Od zmija ili kakvih viših sisavaca ni traga. Na vrhu smo se dugo zadržali (oko sat i pol) i dobili lijepu crvenu boju. Na silasku smo se popeli na usputni vrh Brundo (1715m). Ukupno smo prošli 10-tak kilometara pješke, oko 1400 m visinske razlike za oko pet sati hodanja. Brojke nisu impresivne, ali je teren zahtjevan (kamenje, sipar, strmina). Sve skupa odličan izlet kojeg ćemo sigurno ponoviti još puno puta u životu u raznim godišnjim dobima.