Snježni izlet na Medvednicu

Izvještaj sa izleta na Medvednicu 2.12.2012. (JĐ)
(Foto MS, JĐ)

Druženje smo započeli oko 9,30 sati kavicom na okretištu Črnomerec. Nakon kave dio izletnika busom se dovezao do Lukšića, dio je stigao automobilom, dok se treći dio izletnika priključio u Lukšićima. S obzirom da je sa nama na izlet krenula i jedna poveća četveronožna planinarka, auto prijevoz organiziran je upravo zbog nje (i ZET-ovih pravila o prijevozu ljubimaca) i baš zbog toga, a već kada je dio planinara krenuo put Lukšića automobilom, shvatili smo da ćemo morati izmijeniti naš program izleta.

A plan je bio opak, trebao je ovo biti izlet sa puno hoda po zahtjevnom terenu i po lošim vremenskim uvjetima. Planirali smo doći od Lukšića preko Medvedgrada do doma Risnjak (724 mnv) pa od njega do slapa Sopot koji se nalazi u središnjem dijelu zapadne Medvednice te s njega planinarskim putom sa brojnim usponima i silascima doći do Donjeg Vrapča. S obzirom da je automobil bio parkiran u Lukšićima i da bi u se u slučaju da idemo do slapa morali vraćati istim putem, a to bi značilo dodatnih sat-dva hoda, odlučili smo, na razočaranje mnogih, skratiti naš izlet i pohod prema slapu Sopot ostaviti za neki drugi dan.

Dvanaest nas i planinarka na četiri noge smjelo smo krenuli u 10,30 sati put doma Risnjak. Najave hladnog vremena nisu nas brinule. Uskoro smo stigli do Medvedgrada. Zastali smo pred ulaznim vratima, ući naravno nismo mogli jer stari grad nije otvoren za posjete. Jedina novost koju smo tamo vidjeli bile su skele postavljene radi obnove sjevernog zida koji se počeo urušavati. Dok smo kratko odmarali kraj ostataka zidina Medvedgrada odjednom je počeo padati jak snijeg, a mi, sretni kao mala djeca, nadali smo se velikim pahuljama i mećavi. Ipak je ovo bio prvi snježni izlet ove sezone.

Od Medvedgrada prema Risnjaku vodi lijep šumski put, dijelom toliko širok da se po njemu može proći i automobilom, dijelom kamen i strm, sa brojnim potocima koji se slijevaju niz Medvednicu i na mjestima tako blatnjav da cijela cipela može u propasti u blato.

Na putu smo sreli rijetke izletnike koji su se već spuštali sa brda te više trkača u sportskoj odjeći sa brojevima, ni jak snijeg nije prekinuo njihovo natjecanje. Uz poneku grudu koja je povremeno doletjela sa strane, prisjećali smo se naših prošlih izleta, a više puta spomenuli smo tzv. Mušku stazu, onu istu na kojoj smo pred više od pola godine skoro ostavili dušu. I kao da smo je prizvali, pred nama se stvorio sličan strmi put. Teškom mukom prošli smo taj dio puta za desetak minuta, kreveljeći se i psujući , povremeno smo zastali i smijali - pronašli smo novu Mušku stazu. Putem kraj nas u smjeru Zagreba strmine i provalije, no od magle grad nismo mogli vidjeti.



Desetak minuta dijelilo nas je od dolaska u dom Risnjak, pa smo već gladni i žedni pružili korak. U dom smo stigli oko 13 sati. Kao da su se svi planinari Mikulića i Lukšića baš odlučili za ručak u ovom domu, nije bilo mjesta ni za jednim stolom pa nam nije bilo druge da ručamo na stolovima pred domom. Našli smo 2-3 klupe na kojima nije bilo snijega te smo prostrli hranu iz ruksaka. Bilo je tu kao i obično svega, raznih sendviča i voća, pohane piletine i salate, iz doma smo naručili kavu, pive i čaj. Bilo nam je hladno, ali bilo nas je baš briga.

Nakon oko 45 minuta krenuli smo put Mikulića. Klizavom, snježnom i blatnjavom stazom stigli smo oko 15 sati do grada. Prljavi, mokri i veseli pozdravili smo se do nekog sljedećeg puta. Za nama je ostala Medvednica u snijegu. U gradu je padala kiša.