"Slomljeni kukovi"

Izlet na Velebit, Dabarski kukovi - 24. i 25.09.2011. (JĐ)
(Foto VV, KM, JĐ, ALH)

Polako, lagano - ima vremena
Za naš drugi dvodnevni izlet odabrani su Dabarski kukovi, kameni vrhovi bez šume na srednjem Velebitu. Šiljasti vrhovi Dabarskih kukova na slikama izgledaju potpuno drugačije od okoline koja ih okružuje i zaista izgledaju fascinantno. Bio je ovo zaista najzahtjevniji izlet koji je do sada napravilo naše društvo. Čak nas je i naš precjednik poslao same na izlet jer je opako obolio. A da je išao s nama, sigurno se ne bi dogodilo ono što nam se dogodilo... Sve je počelo tako idilično...

U 7,30 sati nas devet queer planinara našli smo se na mjestu okupljanja. S obzirom da na izlet idemo na dva dana i da (kako smo mislili) na našem cilju nema ni vode ni struje, natrpali smo svoje ruksake što smo više mogli. Nakon prve kave automobilima smo krenuli prema Gospiću. Ali polako. Nismo žurili. To je naš običaj. Ne žurimo se. Ovaj put smo trebali požuriti, ali o tome malo kasnije.

Zastali smo na autocesti nekoliko puta, točnije tri puta do Gospića. Prvi put na piš pauzu, drugi put na kratki odmor, treći put na kavu. Kad smo stigli u Gospić naišli smo u lokalnu suvenirnicu, kasnije u trgovački centar kupiti nešto kolpe. Od Gospića dalje do naše polazne točke Baških Oštarija nema dugo. Putem smo, koliko smo mogli (jer su se mješale talijanske radio stanice) slušali radio u automobilima. Jedna pjesma obilježila je naš izlet: Moves Like Jagger (Maroon 5 & Aguilera). S obzirom da nismo žurili, tek oko 12,30 stigli smo u Baške Oštarije gdje smo ispred hotela Velebno (na 924 mnv) parikrali automobile i snimili prve fotke, čoporativne fotke na kojoj se svi smijemo. Tada nismo još znali što nas čeka.

Kome zvono zvoni?
Dok smo prolazili kraj crkve u Oštarijama zazvonilo je zvono. Kome zvono zvoni?! Nakon par minuta naišli smo na samom početku planinske staze na grupu penjača koji su nas pitali kamo idemo. Na kukove, do doma na Ravnom dabru, rekli smo. Idete pješice, cijelim putem, pitali su nas u nevjerici. Da, rekli smo! Nije nam bilo jasno zašto se toliko čude. Shvatiti ćemo kasnije zašto.

Odmah na početku veliki uspon. 400 metara nadmorske visine prema gore do vrha Ljubičkog brda (1320mnv) i skoro smo odapeli. Ali osjećali smo se super, atmosfera je bila jako dobra, ništa nas nije moglo zaustaviti. Uskoro smo sreli dvije djevojke iz Rijeke, članice planinarskog društva „Prpa“ (tako im je pisalo na majicama). Onako, među nama, mislim da djevojke igraju za naš tim (pa ako se prepoznaju, neka se jave, mogli bi zajedno na neki izlet!). Raspitivale su se za naše društvo, pričale su kamo one planinare. Bilo je baš dobro. Krenuli smo dalje prema Kizi. Kiza je kameni vrh na 1278 mnv gdje smo ručali i pentrali se po stijenama. Sa Kize puca predobar pogled prema Kukovima koji se nižu jedan za drugim. Mi ne idemo preko kukova, nego idemo prema planinarskom domu na Ravnom dabru, takav je bio plan.

Prokleta karta i krivo skretanje
Vođa puta imao je kartu koju je kupio u planinarskom društvu, no odmah nam je na Kizi bilo jasno da nešto nije u redu. Podaci su bili netočni, nisu bili ucrtani ni svi putevi. Bili smo pomalo zbunjeni. Nakon odmora imali smo nekoliko mogućnosti za nastavak našeg puta: prema Žutom kuku teškom stazom, lakšom stazom ili se vratiti malo natrag, pa dobar dio pješice prema domu na Ravnom dabru. U tom trenu „logičan“ nam se učinio ovaj put prema Žutom kuku koji je bio označen crvenom bojom upisanom na stijeni „TEŠKA STAZA!“ (možda nas je sunce opičilo po glavi pa smo krenuli upravo tuda). Mislili smo valjda, s obzirom da pola staza nije ucrtano, da ćemo naići na smjer za planinarski dom. Prevarili smo se. Strmina koja nas je čekala bila je zaista strašna. Spuštali smo se sa sve četiri noge, držali smo se zubima za zrak i pomagali jedni drugima pri silasku. Nakon silaska sa Kize krenuli smo opet prema gore, pa dolje, ponovno gore na slijedeći kuk, pa sa njega dolje, pa kroz klanac, pa opet gore na kuk, pa dolje s kuka... nitko ne zna koliko smo kukova prošli i kako se oni zovu. Cijeli put gore i dolje je bio strašno strm, zahtjevao je vješinu i spretnost. Nije nam bilo lako. Pomagali smo jedni drugima kad god je trebalo, čekali smo sporije članove društva i shvatili smo koliko je važno da budemo jedni uz druge i međusobno se pazimo.

Nakon nekoliko sati, već kasno popodne napokon smo sreli nekoga na putu, bili su to muškarac i žena koji su nam rekli da do Ravnog dabra imamo oko 2,30 sata. Tip je u minuti koliko smo pričali s njima žicao pivu nekoliko puta (nismo mu dali). Rekli su nam da požurimo jer će nas uhvatiti mrak. I požurili smo. Mrak je pao oko 19,30 sati. Imali smo lampe, ali dalje nismo mogli. Bilo je prestrmo, nesigurno za ići dalje. Mogli smo učiniti samo jedno – prespavati na otvorenom. Na našu sreću, par minuta prije nego smo morali stati prošli smo pokraj livade, pa smo odlučili prespavati na njoj. Utaborili smo se uz stijenu, nije bilo puno mjesta, ali dovoljno za nas devet. Nitko nije prigovarao niti paničario, mada vjerojatno nikome nije bilo baš lako.

Što će zvijeri večerati? (U očekivanju medvjeda – I. dio)
Raspakirali smo se i odmah počeli skupljati granje i paliti vatru jer je postajalo sve hladnije. Kad se vatrica razgorjela večerali smo i pokušali se opustiti. Bili smo svega svjesni i nije bilo lako. Umjesto u planinarskom domu spavati ćemo na otvorenom. Umjesto da spavamo na nekim ružnim krevetima (kojih smo se zgražali kad smo na internetu vidjeli slike) spavati ćemo na zemlji, na kamenu i ne samo to, nego ćemo spavati u društvu medvjeda, vukova, lisica, zmija... Od same pomisli na to dizala nam se kosa na glavi. Kreveti u planinarskom domu kojima smo se tako rugali bili su sada pusta želja. Stvarno, nije lako spavati na otvorenom kad znaš da oko tebe tumaraju medvjedi i vukovi. Možda ih privlaći naša pohana piletina i konzerve iz ruksaka? Možda ih privlaćimo mi? Tješili smo jedni druge da će sve biti u redu do jutra. Dok smo sjedili u tišini kraj vatre odjednom se začuo glasan zvuk koji je izazvao stravu na licima društva: Brrrruuuuuuuu!!! To sam samo ja! I moj stomak, rekao je jedan od nas. Bilo je smiješno tom trenu, kruljenje u želucu stvarno je zvučalo kao urlanje medvjeda. Ipak ništa od životinja nije prišlo našem utočištu osim lisica koje su nekoliko puta zacvilile u blizini.

Postajalo je sve hladnije pa smo grijali jedni druge, ali ipak imali smo sreće. U ovo doba na Velebitu već zna biti jako hladno, no te noći temperatura se spustila na 9 stupnjeva. Naša vatrica nas je grijala cijelu noć do jutra. Noć je ipak bila preduga, nismo se naspavali, ali ipak oko 6 pred svitanje svi smo utihnuli i zaspali. Oko sedam smo spakirali stvari, ugasili vatru i promrznuti i neispavani krenuli dalje. Naše utočište odlučili smo nazvati „Slomljeni kukovi“, po tome kako smo osjećali svoje kukove nakon cijelog dana pentranja i spuštanja po liticama i obećali smo da ćemo jednog dana na tom istom mjestu napraviti pravo utočište za sve nesretne planinare koji se nađu u neprilici kao mi.

Put bez kraja (U očekivanju medvjeda – II.dio)
Nakon što smo se popeli na stijenu iznad utočišta dočekao nas je predivan prizor. Magla u dolini između brda činila se kao prizor iz filma, kao iz bajke. Skroz dolje vidjela se Premužićeva staza, tu smo trebali stići, naš cilj kojim smo imali namjeru doći natrag do Baških Oštarija. Dolje na stazi vidjeli smo sitne točkice koje su se pomicale, bili su to drugi planinari. Morali smo nastaviti dalje, vjerojatno najstrašnijim dijelom puta. Hodali smo po samoj litici kraj provalije duboke oko 500 metara.

Put dalje izgledao je kao put bez kraja, opet gore-dolje, kuk ovaj - kuk onaj. Prolazeći kroz jedan od kanjona s jamama i špiljicama imali smo osjećaj da bi (napokon) ovdje mogli sresti ponekog medvjeda. No valjda smo ih sve preplašili. Odjednom se pred nama ukazala Majka božja Velebitska gdje smo se malo odmorili pa opet gore-dolje... I kad smo već valjda svi bili na rubu, kad nam je svima bilo dosta već svega, došli smo na raskrižje putova. Jedan je put vodio prema našem nesuđeom prenoćištu PD Ravni dabar, drugi Premužićevom stazom prema Oštarijama. Bili smo tako sretni jer smo napokon bili na pravom putu. Odlučili smo se odmoriti u domu koji je bio udaljen 15 minuta. Planinarski dom nalazi se u malom selu koje više ne postoji, jedina očuvana zgrada je upravo dom koji je nekad bio seoska škola. U domu su nas dočekali ljubazno, skuhali su nam kavu. Tamo smo se opet najeli. Za stolom do nas sjedili su penjači koje smo sreli na početku našeg puta. Jedan od njih često je skidao majicu, imao je predobro tijelo. Drugi je bio ozlijeđen, nosili su ga. Možda je njemu zvonilo zvono na crkvi u Oštarijama? Nakon odmora slijedili smo upute domaćina u domu i krenuli prema Premužićevoj stazi opet pentrajući se gore na brdo. Usput smo sreli planinare koji su nam rekli da su se i oni krenuli spuštati od Kize teškom stazom, ali im je bila prestrma i skliska pa su skrenuli na lakšu. Pa mi smo očito onda bili stvarno hrabri kad smo krenuli opasnom stazom (?!).

Kradljivice šipaka, povratak u Oštarije i Jadranka Kosor
Kad smo se napokon spustili sa brda, pred nama se otvorio pogled preko travnatih livada prema Oštarijama. Usput smo sreli tri gospođe koje su sjedile usred polja kraj automobila koje su nam ispričale kako njih prozivaju da su kradljivice šipaka, a htjele su nam, iako ne znam zašto, uporno uvaliti svoj broj mobitela kojega se nisu mogle sjetiti ni nakon 10 minuta razmišljanja i pokušavanja pogađanja broja. Šetnja do Baških Oštarija trajala je oko 30 minuta. Dok smo ulazili su selo zvono na crkvi počelo je zvoniti. Došli smo do hotela Velebno gdje smo bili parkirani, pa smo tamo odmorili i krenuli prema doma. Zastali smo na stajalištu Vukove Gorice na autocesti gdje nas je posluživala pomalo nervozna konobarica koja je od nervoze razbijala šalice. Valjda je znala da će joj uskoro doći uvažena gošća, jedna i jedina Jadranka Jaca Kosor. Zaista, Jaca je sa svojim ministrima i glasnogovornikom došla i sjela za stol kraj nas. Nije nas se baš dojmila. Bili smo preumorni. A nije ni zaslužila. Iako je malo nedostajalo da se dogodi incident...

Tako je završilo naše putovanje. Bilo je prelijepo unatoč tome što nismo uspjeli prespavati u planinarskom domu. Možda je upravo u tome ljepota ovog izleta. Bilo je tako nepredvidivo, a na kraju je ispalo jako dobro.

Nekoliko stvari koje smo naučili na ovom izletu:
1. Ne vjeruj uvijek planinarskoj karti, iako si je kupio u planinarskom društvu jer postoji mogućnost da je netočna i nepotpuna. Vjeruj zdravom razumu.
2. Medvjedi i druge zvijeri neće te napasti, pogotovo ako ložiš vatru i galamiš cijelu noć. Oni se sklanjaju od ljudi i opasni su jedno ako na njih naletiš i iznenadiš ih...
3. Na zahtjevniji izlet poput ovog treba nositi deblju odjeću i svakako vreću za spavanje.
4. Pomažući jedni drugima shvatili smo da smo pravi tim i da si možemo vjerovati.

Nekoliko zanimljivosti sa izleta:
1. Kad je pala noć vidjeli smo na nebu tisuće zvijezda, neopisiv prizor.
2. Pri silasku kroz jedan od klanaca izgubljen je prsten, „One ring to queer them all“.
3. Nismo sreli nikakvu divlju zvijer, vidjeli smo jedino bogomoljku, skakavca i pauke.