Izlet na Vinicu i Martinščak

Izvještaj sa izleta u okolicu Karlovca 8.10.2011. (VO)
(Foto JĐ)

Prvi znaci jeseni otjerali su mnoge naše planinare u osamu svojih sobica i omiljenih kafića, ali trojica neustrašivih planinara ipak se uputilo prema laganom izletu u karlovačku okolicu. Magla se spuštala oko grada na četiri rijeke kao u filmu „Magla“, a tropske jutarnje temperature u Karlovcu i Dugoj Resi izbečile su nenaviknute oči na jedan celzijevski stupanj. Ipak, samim dolaskom u Dugu Resu granulo je sunce, koje nas već treći put dočekuje u ovom gradiću na Mrežnici. Nakon obilate kupnje u lokalnoj pekari i ispijanja čaja u baru koji vrišti od slova „G“ (iako se radi o Gaudeamusu, razumno smo zaključili da se radi o undeground gay baru), prešli smo Mrežnicu i počeli se penjati na brdo Vinicu. Put prolazi pored nogometnog igrališta i lokalne streljane, te izlazi na pitome brežuljke odakle puca lijep pogled na sam grad Dugu Resu. Ovaj smo put imali sreće, jer je nakon kiše dalek pogled prema jugu, pa se između ostalog, kao na dlanu vidi stijena Kleka.

Iako smo se nadali da ćemo se vratiti kućama s ruksacima punih kestena, izgleda da su lokalni kmetovi bili poduzetniji i pobrali čak i ono što su kiša i vjetar raznijeli noć prije. Uskoro dolazimo do pl. doma „Mladen Polović“ ispod samog vrha Vinice. Odavde puca širok pogled na Karlovac, koji je u tim još uvijek prijepodnevnim satima bio djelomično obavijen u maglu. Vlasnici doma, iz HPD Vinica, organizirali su feštu navečer zbog Dana neovisnosti, a mi smo nesmetano mogli uživati u našoj pivi i našem pecivu, jer je PTSP-ovski raspoložen domar bio vrlo ljubazan i dopustio nam da uđemo. Inače smo ga pitali da li ima koju pivicu, na što je čovjek odrješito rekao: „Ne! Hrvatska država nam ne dopušta da prodajemo pivu!“ Iako se lik davio u pivi i ostaloj pijači, nismo više htjeli smetati radnom umu pa smo ubrzo napustili dom, osvrčući se ne bi li vidjeli domara sa sačmaricom. Uskoro smo stigli i na sam vrh, da bi se počeli spuštati prema južnim padinama Vinice.

Ovaj dio Vinice je bogat vinogradima i uskoro i sami prolazimo vinogradarskim putevima, prikupljajući pritom ostatke trsja koji su izmaknuli oku vinogradara ili ptica. Kraticama stižemo u mjesto Belajske poljice, da bi se odmah počeli uspinjati prema lokalnim zaselcima i novom brdu, Martinščaku. Prolazimo tako pored neke kućice kad li stiže lokalni pajcek-majstor koji je upravo raspolovio svinju. Ispada da ga jedan naš član zna; naime, koljač svinja je bratić od šogorice susjede Cindrićke, što nam je pojasnilo cijelu stvar. Razgovor se potom nastavio uz par čašica izvrsne kordunske šljivovice, dok nas je ljupko gledala otkinuta glava budućih kobasica i krmenadli. Ispipavajući naš interes za svinju, čovjek nam je veselo ispričao kako je prevario jednog „četnika“, jer je svinja, naime, četnička, kupljena kod lokalnoj Srbina. „Star je čovjek, mislim si ja, pa nije on kriv što je Srbin, jel...“ Mi kimamo glavom i potežemo dalje rakiju, slušajući kako je stari Srbin tražio 2500 kuna za svinju, ali je zbog svog nacionalnog podrijetla dobio 1600... Uskoro se pozdravljamo s domaćinom, njegovom pokornom ženom, lokalnim kozama i nastavljamo se penjati čas s ove čas s one strane Martinščaka, preko par zaselaka, kroz šume i livade, do samog vrha.

Martinščak se nadaleko vidi po svojim repetitorima, a između njih je i crkva sv. Martina. Na Martinščaku se u davnini nalazilo naselje u kojem je, prema nekim povjesničarima, 1102. potpisan ugovor Pacta Conventa kojim su Hrvati izgubili samostalnost. Zanimljivo je da je arheološkim istraživanjima nađena kamena ploča na kojoj je uklesana ta godina. Kapela sv. Martina prvi se put spominje u Zborniku arhiđakona Ivana Goričkog iz 1334. godine. Sjedimo na klupicama i gledamo prema Kleku, kordunskim brdima i dalje, prema Ličkoj Plješivici. Nakon uobičajenog queerovskog tračanja, spuštamo se prema Ladvenjaku.

O tom Ladvenjaku smo pričali već na Vinici, pa smo u skladu s nacionalnim obilježjima tog sela naše domoljubno pjevušanje prešaltali na stare jugoslavenske, pa napokon na lokalne srpske pjesmuljke. U Ladvenjaku nas čeka cijelo stado ovaca i mala a preslatka maca koja nas je pratila sve do izlaska iz sela. Naše budno oko spazilo je da su na ulicama samo likovi u kožnjacima koji se skupljaju u lokalnom klubu branitelja, dok se starije srpsko stanovništvo očito zabarikadiralo iza svojih vrata. Preko otvorenih polja pratimo cestu do mosta na Korani.

Put preko D1 državne ceste od Cerovca, preko Jelaša i Turnja do Karlovca bilo je zamorno i dugačko. No to se sve rasplinulo u vjetar kad smo u Karlovcu sjeli na dobro pivce i uživali s karlovačkom queerovcima do zadnjeg busa za Zagreb.